Osiguranje, pregovori i sudski postupak
Kada obitelj izgubi člana obitelji ili kada ozlijeđena osoba pretrpi teške i trajne posljedice, potreban je jasan odgovor na tri pitanja: tko ima pravo na naknadu štete, kako se pregovara s osigurateljem i što ako se ne postigne dogovor o iznosu naknade štete.
Hrvatsko pravo to uređuje prije svega kroz Zakon o obveznim odnosima, a kod prometnih nesreća dodatno i kroz Zakon o obveznim osiguranjima u prometu te podzakonska pravila HANFA-e o postupanju osiguratelja.
Kod smrti bliske osobe zakon razlikuje imovinsku štetu i neimovinsku štetu.
Imovinska šteta obuhvaća uobičajene troškove sahrane, kupnje grobnog mjesta, uređenja groba, troškove karmina, žalobne odjeće te troškove liječenja i druge potrebne troškove nastale do smrti.
Osim toga, osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao, kao i osoba koja je po zakonu imala pravo na uzdržavanje od poginulog, može tražiti naknadu zbog gubitka uzdržavanja, i to najčešće u obliku novčane rente.
Kod tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja oštećeni prije svega može tražiti naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, po vidovima štete kao što su pretrpljeni bolovi, strah, smanjenje životnih aktivnosti, zaostalo naruženje, a i imovinsku štetu u vidu tuđe pomoći i njege.
Također, oštećeni ima pravo na potpunu reparaciju štete, uključujući troškove liječenja i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem, izgubljenu zaradu za vrijeme nesposobnosti za rad te, kada okolnosti to opravdavaju, rentu zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, kao i zbog izgubljene zarade.
Kod smrti ili osobito teškog invaliditeta zakon pravo na pravičnu novčanu naknadu daje članovima uže obitelji: bračnom drugu, djeci i roditeljima.
To pravo može pripasti i braći, sestrama, bakama, djedovima, unucima i izvanbračnom drugu ako je između njih i umrlog odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života. Pravo imaju i roditelji u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta.
Ovdje je važno jedno praktično upozorenje: “osobito teški invaliditet” nije svaka teška ozljeda. Sudska praksa pokazuje da taj standard mora biti stvarno visok i da se obično veže uz trajno, vrlo teško i životno preoblikujuće stanje.
Vrhovni sud Republike Hrvatske pritom je naglasio da se osobito teški invaliditet ne mora očitovati samo u fizičkoj sferi, nego i u psihičkoj, primjerice kod teškog oštećenja mozga s dubokim mentalnim, emocionalnim i socijalnim posljedicama.
Ako je šteta nastala u prometnoj nesreći ili drugoj situaciji u kojoj postoji (obvezno) osiguranje od odgovornosti, oštećena osoba može svoj odštetni zahtjev podnijeti izravno odgovornom osiguratelju.
Kod obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti to je izričito propisano Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Vlasnici vozila imaju obvezu sklopiti takvo osiguranje prije uporabe vozila, a zakon propisuje i minimalne osigurane svote za smrt, tjelesne ozljede i oštećenje zdravlja.
To je za oštećenika važno zato što se u praksi najčešće ne pregovara prvo s vozačem ili vlasnikom vozila, nego s osiguravajućim društvom. Zakon dodatno štiti oštećenu osobu time što osiguratelj, kada joj odgovara na izravni zahtjev, ne može isticati određene prigovore koje bi možda mogao isticati prema svom osiguraniku.
Obvezno osiguranje ima dvojaku funkciju: prije svega štiti interese osiguranika, a to je najčešće osoba koja je upravljala vozilom, dok s druge strane činjenica da štetu treba naknaditi osiguravajuće društvo oštećenom daje jamstvo da će u slučaju osnovanosti zahtjeva šteta doista biti i plaćena.
Ako je vozilo bilo neosigurano ili nepoznato, zakon predviđa da se zahtjev može podnijeti Hrvatskom uredu za osiguranje, uz zakonska ograničenja i pravila za takve slučajeve. To je posebno važno kod najtežih nesreća, kada obitelj pogrešno misli da bez poznatog ili osiguranog štetnika nema pravne zaštite.
Nakon što odvjetnik, nakon analize predmeta, dogovori zastupanje, obraća se osiguratelju pisanim zahtjevom.
U štetama koje proizlaze iz obveznih osiguranja u prometu osiguratelj je dužan bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od primitka zahtjeva, utvrditi osnovanost i visinu zahtjeva i dostaviti ili obrazloženu ponudu kada odgovornost nije sporna i šteta je utvrđena, ili utemeljen odgovor kada je odgovornost sporna ili visina štete još nije potpuno utvrđena. Ako to ne učini, oštećena osoba može podnijeti tužbu.
Osiguratelj je također dužan isplatiti iznos iz obrazložene ponude, odnosno nesporni dio štete kao predujam, u roku od 15 dana od slanja odluke, a najkasnije u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva.
Ako to ne učini, oštećenik uz dužni iznos ima pravo i na kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. To je u praksi vrlo važna pregovaračka poluga, osobito kada osiguratelj odugovlači s isplatom nespornog dijela.
U predmetima zbog smrti ili teških ozljeda odštetni zahtjev svakako treba sadržavati jasan opis štetnog događaja, osnovu odgovornosti, popis svih traženih vrsta štete i dokumentaciju koja ih podupire: medicinsku dokumentaciju, račune, potvrde o bolovanju i zaradi, dokaz o srodstvu, dokaz o troškovima pogreba, dokaz o uzdržavanju ili redovitoj pomoći, a po potrebi i stručni nalaz i mišljenje vještaka.
Iznosi naknade štete kod duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika kreću se u rasponu od 15.000,00 EUR pa do 50.000,00 EUR, dok se naknada štete zbog teških tjelesnih ozljeda određuje razmjerno povredi prava osobnosti te u najtežim slučajevima iznos prelazi i 200.000,00 EUR, uz dodatne mjesečne iznose rente.
Novi HANFA-in pravilnik iz 2024. pooštrio je standarde postupanja prema oštećenim osobama. Osiguratelj mora komunicirati jasno i razumljivo, upoznati oštećenika s pravima, obvezama i tijekom postupka, dodijeliti evidencijsku oznaku zahtjevu i omogućiti informiranje o statusu predmeta.
Europsko izvješće o nesreći, ako je uredno ispunjeno i dostupno, može se koristiti kao odštetni zahtjev, odnosno kao izjava o okolnostima nastanka štetnog događaja.
Posebno je važno da osiguratelj ne smije od oštećene osobe tražiti ono što može sam pribaviti iz dostupnih izvora.
Pravilnik kao primjer izričito navodi da ne smije uvjetovati postupanje time da oštećenik dostavi policijski zapisnik, ako policija tim zapisnikom raspolaže i on je dostupan osiguratelju. To je vrlo praktično za teške nesreće, gdje obitelj često u prvom šoku ne zna koje dokumente može ili mora sama pribaviti.
Jednako tako, osiguratelj ne smije uvjetovati isplatu time da oštećenik mora sklopiti nagodbu ili popraviti vozilo kod određene radionice, niti smije prikazivati ponuđeni iznos kao jedino ili nužno konačno rješenje.
Oštećena osoba ima pravo priložiti i nalaz neovisnog vještaka kojeg je sama odabrala, a osiguratelj eventualno neprihvaćanje takvog nalaza mora obrazložiti.
Najskuplja pogreška je prerano prihvaćanje “konačne” nagodbe dok liječenje još traje ili dok se ne zna stvarni opseg trajnih posljedica. Kod teških ozljeda prava slika štete često se vidi tek nakon završetka liječenja, rehabilitacije i vještačenja.
Zato je često razumnije tražiti nesporni iznos, a konačni iznos otvoriti tek kada je medicinska slika stabilizirana. Takav pristup najbolje odgovara i logici zakona, koji razlikuje nesporni dio od onoga koji još nije u cijelosti utvrđen.
Druga velika pogreška je da se zahtjev ograniči samo na “boli i strah”, a zaborave se troškovi liječenja, tuđa pomoć i njega, izgubljena zarada, povećane potrebe, renta, troškovi pogreba ili gubitak uzdržavanja.
Kod smrti i teških ozljeda upravo ti “sporedni” zahtjevi mogu činiti vrlo važan dio ukupne naknade.
Treća pogreška je čekanje do isteka zastarnih rokova. Opće pravilo je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja ju je učinila, a u svakom slučaju za pet godina od nastanka štete.
Ako je šteta prouzročena kaznenim djelom za koje je propisan dulji rok zastare kaznenog progona, tada i zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva tek istekom toga duljeg roka.
Pregovori imaju smisla dok osiguratelj stvarno radi na predmetu, priznaje barem nesporni dio, traži razumnu dopunu dokumentacije i nudi obrazložene razloge za svoj stav.
Kada dobijete generičan odgovor, zanemarivanje medicinske dokumentacije, podcjenjivanje trajnih posljedica ili odugovlačenje bez stvarnog razloga, tada se predmet često mora prebaciti u sudski postupak. Zakon upravo zato i traži obrazloženu ponudu ili utemeljen odgovor, a ne samo kratko “odbijamo” ili “nudimo X eura”.
Kod najtežih slučajeva, osobito smrti i osobito teškog invaliditeta, sudski postupak često postaje nužan zato što se spor vodi ne samo o iznosu, nego i o tome koje sve pravne osnove postoje, tko sve ima aktivnu legitimaciju i kakve su stvarne trajne posljedice.
Parnični postupak pokreće se tužbom. U njoj treba navesti zahtjev, činjenice na kojima se zahtjev temelji i dokaze. Svaka stranka mora iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode druge strane.
U predmetima smrti i teških tjelesnih ozljeda središte spora gotovo uvijek čine dokazi. To su najčešće medicinska dokumentacija, dokumentacija u vezi s prometnom nezgodom, potvrde poslodavca i porezni podaci o zaradi, računi za liječenje i njegu, dokazi o obiteljskom odnosu i zajednici života te iskazi svjedoka o životu prije i poslije štetnog događaja.
Kad je za utvrđivanje ili razjašnjenje činjenica potrebno stručno znanje, sud izvodi dokaz vještačenjem. To je razlog zašto su u ovim sporovima često ključna medicinska, prometna i financijska vještačenja.
Sud kod neimovinske štete ne dosuđuje iznose “od oka”. Vrhovni sud RH je 2020. izmijenio Orijentacijske kriterije za pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete tako da su raniji iznosi povećani za 50 %, a ti kriteriji služe sudovima kao orijentir pri odlučivanju.
Ipak, oni nisu automatizam: svaki predmet se individualizira prema konkretnim posljedicama, trajanju i jačini boli, straha i duševnih boli.
Po zakonu bi se prvostupanjski parnični postupak trebao okončati u razumnom roku, a u pravilu kraćem od tri godine od podnošenja tužbe, ali stvarno trajanje ovisi o složenosti predmeta, broju vještačenja, spornosti odgovornosti, opterećenosti suda i žalbenom postupku.
U teškim odštetnim predmetima stvarni rokovi često najviše ovise upravo o medicinskom vještačenju i eventualnim dopunama nalaza.
Zato je za oštećenika i obitelj obično najbolja strategija dvostupanjska: prvo kvalitetno i dokumentirano otvoriti predmet prema osiguratelju, a zatim bez nepotrebnog čekanja podnijeti tužbu kada postane jasno da osiguratelj ne nudi pošteno rješenje ili neopravdano odugovlači.
Najvažnije je da se predmet od početka vodi potpuno. To znači: odmah sačuvati dokumentaciju, ne svesti zahtjev samo na jednu vrstu štete, paziti na rokove, ne potpisivati konačnu nagodbu dok posljedice nisu jasne i pravovremeno osigurati stručnu procjenu kada osiguratelj umanjuje težinu posljedica.
Upravo u predmetima smrti i teških tjelesnih ozljeda najveće razlike u ishodu nastaju zato što je jedna strana predmet vodila kao “običnu prijavu štete”, a druga kao složen pravni i dokazni predmet od prvog dana.
U prometnim štetama ne uvijek. Osiguratelj najprije ima rok od 60 dana za obrazloženu ponudu ili utemeljen odgovor; tužba prije isteka tog roka smatra se preuranjenom.
Bračni drug, djeca i roditelji, a u određenim slučajevima i braća, sestre, bake, djedovi, unuci i izvanbračni drug ako je postojala trajnija zajednica života. Mogu postojati i zahtjevi za gubitak uzdržavanja.
Ne. Sudska praksa postavlja visok prag i gleda trajnost te dubinu posljedica, fizičkih i psihičkih.
Tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a najviše pet godina od nastanka štete, osim kada je šteta prouzročena kaznenim djelom za koje vrijedi dulji rok zastare kaznenog progona.
U tim slučajevima zakon predviđa mogućnost zahtjeva prema Hrvatskom uredu za osiguranje.
Ako trebate pravne informacije o naknadi štete zbog smrti ili teških tjelesnih ozljeda te o postupku prema osiguratelju i sudu, obratite se Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar & Rukavina u Zagrebu.
Odvjetnik Domagoj Rukavina
Ažurirano: travanj 2026